02. 12. 2016.

Koncert klase Prof. Nikole Kitanovskog. Mladost, talenat, lepota. Dom Vojske Srbije. Laura i muzika.









     Marechiare
 i još po nešto lepo, ali i manje lepo
18. 11. 2016.

Ima nade!
Predivan koncert mladih pevača iz klase velikog Nikole Kitanovskog, večeras u Domu Vojske Srbije---- (koliko  primitivno zvuči i ne uklapa  se u  večerašnje dešavanje naziv ove ustanove)
Francesco Paolo Tosti----i znalački odabrane pesme, za svakog pevača. Bravo za sve njih. Bravo za divne glasove, školu, doživlljaj. BRAVO za Nikolu, trud, ideju, energiju, želju da pokaže SVOJE talente. Bravo za pijanistu Milivoja Veljića, koji je ne samo savršeno profesionalno, već i izuzetno muzikalno i dirljivo osećajno doprineo da celokupan utisak  bude sjajan. Večeras  je dominirala lepota glasova, lepota mladih devojaka i  jednog divnog momka, ozbiljnost, posvećenost, gluma, profesionalnost, želja da budu najbolji, a mi smo dobili KOMPLETAN utisak. Na žalost,  nedostajalo je više   “kolegijalne “ publike, ali to je kod nas poznato….! Par ljudi sa Fakulteta Muzičke Umetnosti, Valentina Taškova, ugledan i veoma uspešan profesor solo-pevanja u jednoj srednjoj  muzičkoj školi….neka deca, tzv. navijači, kao  na svakom koncertu…..a ostatak publike koja se “giba” po izvikanim koncertima je izostao….a možda nisu ni zaslužili da čuju ovakve “bisere” pevačkog podijuma. Oni idu da čuju one izvikane, zbog  kojih niko od ovih mladih, ne može da dopre na opersku scenu, a daleko su, već sada, bolji….Dakle, ima nade za naše buduće operske pevače. E sad, da li će uspeti da se izbore sa stanjem u operi, ili će pobeći tamo gde će ih ceniti, a što im ja želim od sveg srca……videćemo.

Neka idu, da ne bi postali i ostali kao nekadašnja NAZOVI  PRIMADONA  PO POLITIČKOJ  LINIJI : “čuvena” Radmila Bakočević, koja i dalje misli, iako se opasno približila galapagoskom računanju godina, da je NEKO, a više nije. Nikada i nije bila, sem što su je mnogi doživljavali kao “TAKVU, POSTAVLJENU  PRIMADONU, a nikada se   nisu udubilli u njen LIMENI glas, lošu glumu i prizemno-srceparajuće  intervjue, primerene tadašnjem miljeu.  Dakle, nakon  divnog koncerta,  prilazi, onako ohola, kakva je i bila celog života, mladom  tenoru Ljubomiru Popoviću i počinje da mu priča nešto, iako sam u tom trenutku ja pričala sa njim…..Rada ne gubi nadmenost i nevaspitanje, postojano ga se drži…. Ali….Nećemo joj zameriti…..starim ljudima se oprašta, iako nisu zaslužili…..E zato  ovi mladi treba da odu, kao sto su  i mnogi pre njih. Na našu žalost, ali zbog njihove radosti. I da ne bi pevali u sali koja liči na  RUSKI  DOM od pre 50 godina, sa  uredno ravnim zidovima, obojenim tužno-bledom  žutom bojom, belim providnim zavesama, , koje sali dodaju sindikalan izgled, bordo stolicama, uglačanim parketom kao da je bolnica u pitanju, i  kristalnim lusterima koji su slučajno ostali u toj “osiromašenoj” sali, ali se ne uklapaju u “izgled kazamtskog ureda” ……Ovi mladi, i  još mnogi, zaslužili su mnogo bolje ! Blještave sale, raskoš koju opravdava KONCERT kao povod, doteranu publiku,  organizaciju u kojoj se ne dešava da se programi dele u minut do početka koncerta i  da umetnici ulaze “sa strane sale”, da je publika u patikama, a izvodjači u svečanoj  koncertnoj odeći….IDITE !  Radovaću se, i slušati vas tamo negde…..Srećno vam bilo…..MARECHIARE vas čeka.

O istoj temi,
ali iz drugog ugla:






,

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.