22. 03. 2018.

Beogradska opera, Don Pasquale, (koncert) operska pevačica Sofija Pižurica, sopran, Nebojša Babić, bariton, Dragoljub Bajić, bas, Stevan Karanac, tenor, Zorica Mitev Vojnović, dirigent. Laura i muzika. Piše Laura Miletić.





21.03.2018.




Genijalnost
ili
 kako vrhunski upropastiti jedno remek-delo

Neću ni dugo ni detaljno..... samo po nešto.... po sećanju i besu za isto....
Već smo doživeli taj fenomen upropašćavanja operskih dela.
Da se razumemo.... beše Holanđanin Lutalica.... odlutao u (ne)zaborav.... Beše Norma, a tek će da odluta.... Don Đovani.... hitno u amneziju.... Don Paskvale.... ako ne promene pevače.... nije  za amneziju, ali je za odstrel.....
Zašto? Zato što je to jedna pitka, komična opera, a mi je dobijamo kao izrabljenu izgaženu predstavu, gde SVI, od svih na sceni i ispod nje, pa do publike, jedva čekaju kraj! Čemu onda tako nešto?
Umorni muzičari, jer su sinoć imali Karmen? Pa šta me briga. Onda nemojte da stavljate dve različite predstave dan za danom.... to se NIGDE ne radi, pardon, skoro nigde. Sem kod nas. Jer mi smo posebna vrsta. Podvrsta, podgrupa, podnožje umetnosti. Ili dno.
Večeras, hajde da budem milostiva, ne prija mi sneg, pa nisam u formi za duboke analize i osakaćivanje kakvo je predstava zaslužila. Dakle, Babić i Bajić, veoma dobri. Ali šta to vredi, kada je celokupna predstava bila kao mlako pivo. Ili užegla džigerica..... Zalud trud naše Zorice. Zalud trud naše Zorice. Zalud trud naše Zorice...... Čuje li me iko? Janko? Marko? Stevo? Grofice? Šaptačice?
Tajac!
Evo samo male posebne opaske na treći čin.... jer su prethodna dva bila dovoljna da shvatimo kako ćemo se do kraja dosađivati.... (Na početku nas dočekaše guzate balerine, opraštamo, zima je preduga, a slanina slatka, jedino nisam razumela rediteljsko-koreografsku zamisao... u drugom činu .... ma .... idemo dalje).
Treći čin:
Muzičari na bini.... ahahhahahahahaha, pa ni najgori sastav skadarlijski-sakupljenih muzičara ne zvuči ovako AMATERSKI..... Mislim da im je trebalo MNOOOGO vremena da se sete harmonija koje prate  onu čuvenu ariju (u izvođenju „kad porastem biću operski pevač i mučiću ljude svojim kikireskim glasom)..... Rekoh i prošli put..... nije svaki glas predodređen za operskog pevača, ili bilo kakvog pevača.... Mani se te ideje, mladi čoveče i radi nešto drugo. Tvoj glas iritira. IRITIRA!!!! Zar nije dovoljan dokaz TAJAC posle arije? Jer si se zbunio, grešio? Orkestar stao, hor zanemeo.... Jer si se zbunio, grešio? Ovo nije obdanište.... Ili treba još nešto kao usmerivač?
Kao i duet na ćebencetu, ahahahahhaha, koja mizeria!!!!! Raspad intonacije, harmonije, lepote..... ona nešto sitno pišti, on nešto grgolji..... Komično, a tužno. Grofica ne treba da peva, jer se NE ČUJE, zato  treba samo da komanduje, i da se dosađuje. Takva je uloga. Grofice. Vekovima ista. A kada ti je dodeljena, ponašaj se u skladu. Ne ovako.
Ali, mi smo čudan narod.  Menjamo uloge ne pitajući ima li to smisla i pokrića....
A nije ni važno. Sve može, kada se oni u upravi slože.  A da l’ su braća bez gaća,  ili krojači naših operskuh nedaća.... Na zdravlje..... hladno je, kijam, za istinu....



O istoj temi, ali iz drugog ugla:



.
.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.