19.01.2017.
STISNI pa VRISNI
Pismo nesuđene babice o
porođajnim mukama ,
sa
crvenim RUŽAMA kao epilog
Moto večerašnje Karmen bi glasio: Ko je jači, taj tlači, ili…..
Porođajne faze kroz četiri čina, a
vani…..prelepa mesečina.
Naši ustoličeni mučitelji svesrdno
ispunjavaju svoju misiju. Bravo. Ali, i publika, ova, verna i uporna, verovatno
u duši mazohistički zadojena, trpi i preživljava. Bravo i za nas. A bravo i za glavne likove koji NISU
dobili, svuda uobičajene, zapravo neizostavne
apaluze za najpoznatije arije. Nisu mogli da ih dobiju, jer su se porađali. A
to boli. Boli SVE koji su prisutni. A bilo nas je. Bilo je i arija, dueta,
horskih numera, …. svega što ima svaka opera.
Jedan od utisaka je da su se SVI lagano i
mlako zagrevali tokom predstave, te kako je nailazio kraj, bili su sve
energičniji i dinamičniji, ili je,možda, to samo moj doživljaj jer me obuzela
sreće kada se predstava završila.
Četiri glavna lika su ove večeri bili
kompaktniji nego ikada. Složni, uigrani, istrajni... dobili smo četverac bez
premca u MUČENJU.
Karmen, “Selam gore, bujrum dole”…ili
obrnuto, sve jedno. Sem visina, koje su, rekoh na početku, bile dobijene SILOM,
stisni pa vrisni, i malo glume u tragičnim momentima, sve ostalo je bilo
NIŠTA. Habanera….kao mlako pivo.
Seguidilla, Tra, la, la, la….bez imalo erotike, zavodjenja (tako kaže libretto,
a i prevod na plastificiranom ekranu na vrhu pozorišne zavese), bez kastanjeta koje daju prepoznatlljiv zvuk i obavezan scenski efekat španjolske igračice,
zapravo, Karmen NEMA
ŽENSTVENOST,.... pogotovo ne kao bosa lepotica koja hoda prilično “muskobanjasto”.
Don Hose, narednik i sivi ljubavnik,
sapatnik naše Karmen,.. dole ništa, gore svašta. Muka Božija, a trud ogoroman.
Koliko on pati u dosezanju visina, toliko mene boli stomak od grča, hoće li
uspeti. Jel' se tako sluša opera?
Isto, ili još mučnije mi je priredio
Eskamiljo….samo što je glumački bio odličan, sugestivan i dostojanstven, pa mi je uštedeo konzumiranje sode bikarbone.
Mikaela……eh….jedna od najlepših sopranskih
arija. Garsija je pokušala da ulogu
“donese” kako je zamišjena, ali sem “uplašene seljančice” ( a uloga zahteva i nešto drugo, sem
straha,.. bes, dileme, rešenost da uspe u vraćanju svoje ljubavi….) ništa drugo
nismo videli. Arija otpevana kao kada đačić izrecituje dobro naučenu pesmicu.
Ali mi nismo u školi, već u operi,
gde sve vri od emocija, glume, scenskih
pokreta, drame, .. Dakle,.. bljuc.
I tako,.... porodiše se svi oni, neka im je sa
srećom, ugledasmo milion crvenih ruža na
bini, stigoh kući, odhanuh, i uz jedno, a sada već i drugo hladno pivo,... završih
napornu smenu u porodililštu. Zato sutra imam slobodan dan.
O istoj temi, ali iz drugog ugla:
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.