20. 01. 2017.

Stisni, pa vrisni. Beogradska opera. Karmen. Dragana Del Monako, mezzosopran, Janko Sinadinović, Miodrag D. Jovanović, Aleksandra Stamenković Garsija,
















                                      19.01.2017.



STISNI pa VRISNI
    Pismo nesuđene babice o  porođajnim mukama ,
  sa crvenim RUŽAMA kao epilog

Moto večerašnje Karmen bi glasio:   Ko je jači, taj tlači, ili…..
Porođajne faze kroz četiri čina, a vani…..prelepa mesečina.
Naši ustoličeni mučitelji svesrdno ispunjavaju svoju misiju. Bravo. Ali, i publika, ova, verna i uporna, verovatno u duši mazohistički zadojena, trpi i preživljava. Bravo i  za nas. A bravo i za glavne likove koji NISU dobili, svuda  uobičajene, zapravo neizostavne apaluze za najpoznatije arije. Nisu mogli da ih dobiju, jer su se porađali. A to boli. Boli SVE koji su prisutni. A bilo nas je. Bilo je i arija, dueta, horskih numera, …. svega što ima svaka opera.
Jedan od utisaka je da su se SVI lagano i mlako zagrevali tokom predstave, te kako je nailazio kraj, bili su sve energičniji i dinamičniji, ili je,možda, to samo moj doživljaj jer me obuzela sreće kada se predstava završila.
Četiri glavna lika su ove večeri bili kompaktniji nego ikada. Složni, uigrani, istrajni... dobili smo četverac bez premca u MUČENJU.
Karmen, “Selam gore, bujrum dole”…ili obrnuto, sve jedno. Sem visina, koje su, rekoh na početku, bile dobijene SILOM, stisni pa vrisni, i malo glume u tragičnim momentima, sve ostalo je bilo NIŠTA.  Habanera….kao mlako pivo. Seguidilla, Tra, la, la, la….bez imalo erotike, zavodjenja (tako kaže libretto, a i prevod na plastificiranom ekranu na vrhu pozorišne zavese), bez kastanjeta koje daju prepoznatlljiv zvuk i obavezan scenski efekat španjolske igračice, zapravo, Karmen  NEMA ŽENSTVENOST,.... pogotovo ne kao bosa lepotica koja  hoda prilično “muskobanjasto”.
Don Hose, narednik i sivi ljubavnik, sapatnik naše Karmen,.. dole ništa, gore svašta. Muka Božija, a trud ogoroman. Koliko on pati u dosezanju visina, toliko mene boli stomak od grča, hoće li uspeti. Jel' se tako sluša opera?
Isto, ili još mučnije mi je priredio Eskamiljo….samo što  je glumački bio  odličan, sugestivan  i dostojanstven, pa  mi je uštedeo konzumiranje sode bikarbone.
Mikaela……eh….jedna od najlepših sopranskih arija. Garsija   je pokušala da ulogu “donese” kako je zamišjena, ali sem “uplašene seljančice”  ( a uloga zahteva i nešto drugo, sem straha,.. bes, dileme, rešenost da uspe u vraćanju svoje ljubavi….) ništa drugo nismo videli. Arija otpevana kao kada đačić izrecituje dobro naučenu pesmicu. Ali mi  nismo u školi, već u operi, gde  sve vri od emocija, glume, scenskih pokreta,  drame, .. Dakle,.. bljuc.
I tako,.... porodiše se svi oni, neka im je sa srećom,  ugledasmo milion crvenih ruža na bini, stigoh kući, odhanuh, i uz jedno, a sada već i drugo hladno pivo,... završih napornu smenu u porodililštu. Zato sutra imam slobodan dan.  

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.