07. 12. 2016.

Kolarčeva Zadužbina. Nikola Kitanovski. Operski pevači u usponu. Put ka belkantu. Laura i muzika.







PUT KA BELKANTU
-naziv večerašnjeg koncerta-

Pepeljuga je izgubila cipelicu, 
a Zvončica drugu štrikaću iglu

Sasvim spontano, krećem od „prepočetka“ koncerta. Pre ulaska u salu, dobili smo program. Šok.  Ne mogu da pročitam. Tamna podloga, pomešana pisma - ćirilicom  napisana imena kompozitora i dela (da smo u nekom zabitom selu, pa da i oprostimo) a latinicom originalni nazivi odlomaka ili arija! Papazjanija! Nedopustivo !
Nakon odbacivanja početno lošeg utiska, stvari se, na sreću, menjaju. Koncert počinje, a samim tim fokus ide na scenu, čekamo slušno-vizuelni ugodjaj. I dobijamo. Tokom cele večeri, sa povremenim pevačko-scenskim manjkavostima. Ali to je zanemarljivo u odnosu na ukupan utisak. A on je: Odlična klasa solo-pevača  i jako kvalitetan i dobar, zapravo odličan evropski rad i nivo našeg operskog pevača i Profesora Nikole Kitanovskog. Našeg najboljeg tenora koga ne možemo da čujemo u Operi. Zašto? Nudim dve varijante  odgovora (zaokružite po želji ili smelosti)
     1. Pitajte Upravu.
     2. Ne pitajte Upravu
A  pevači, svako na svoj način, osobeni, ali odlični. Divni glasovi, dirljivi u davanju maksimuma, uz lakoću pevanja u veoma teškim i zahtevnim numerama (opet BRAVO za Profesora), veoma dobra izražajnost likova i tumačenja istih, jako važna OPUŠTENOST na sceni, ali i prava i iskrena uzajamna komunikacija izmedju izvodjača i publike, skoro kod svih. Retko srećemo ovako visok nivo i ujednačenost SVEGA što obuhvata jedan koncert. I opet BRAVO !
Pratio ih je VOJNI ORKESTAR! I svirao kao na vojnoj paradi. Gromoglasno, naročito limeni duvači, jer  NIKO nije umeo da im kaže da nisu na stadionu, već u Sali, da nisu na proslavi bilo čega, vec na koncertu, da nisu vatrogasci, već da PRATE pevače, a ne urlatore. Niko se nije potrudio da pronadje još jedan štapić (čitaj štrikaću iglu), pa da dirigent isplete jedan dobar zimski džemper, umesto što uzalud paradira jednim štapicem i sve vreme taktira i cupka kao na svadbi, netremice gledajući u partituru,  a ne u orkestar, ne daj Bože u solistu. Toliko o njima.... i previše. 
Ipak, da imamo glasove, imamo. Da imamo pedagoge,vrsne ...imamo. Da je Nikola Kitanovski sem,ponoviću, bravurozan tenor sa izuzetnom tehnikom, fenomenalnim glasom i volumenom, scenskim nastupom, muzikalanošću  i nesebičnim emocijama, Nikola je i PROFESOR koji ume sve to da prenese mladima. Tu je njegova najveca magija. Gde se na daljem putu stvaranja operskih pevača dogodi havarija.....ostaje za neko drugo pisanje. Nama je bilo večeras lepo. Put ka belkantu, ma kako bio trnovit i dug,  ipak postoji.


.


O istoj temi, ali iz drugog ugla:


...
.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.