01. 02. 2018.

Srpsko Narodno Pozorište, Novi Sad, SNP, Opera, Đakomo Pučini, Toska, Dragana Radaković, sopran, Nebojša Babić, bariton, Hector Lopez Mendoza, Gianluca Marciano, Goran Krneta, Strahinja Đokić, Igor Ksionžik, Vladimir Zorjan, Maja Andrić ….













Tako blizu, a tako daleko

Toska
i
Vissi d’arte na BIS

Doživesmo jednu odličnu i veoma ujednačenog kvaliteta predstavu Pučinijeve Toske. Konačno. Zbog toga je trebalo napraviti iskorak iz uobičajenog mesta dešavanja i otići u Novi Sad. Iako je blizu, zapravo je jako daleko. A vredelo je...  i to mnogo.
Dragana Radaković. Floria Tosca. Veliki profesionalac. Velika glumica. Velika pevačica. Neopisivo mnogo prija kada slušate nekoga ko zna svoj posao i još unese emocije do momenata kada kod publike suze postaju sastavni deo jedne dobre predstave. Uživanje. I razmisljanje..... o tome malo kasnije, da ne kvarimo utisak koji me još uvek drži, muzika koju i dalje slušam.... ja sam i dalje  prikovana za onu sinoćnu stolicu u pozorištu.
Ja sam još tamo.
A zašto i ne bih bila, kada sam uživala.
Nebojša Babić. Il Barone Scarpia. Ogroman glas, ogroman stas, sjajan pevač, izvanredan glumac. Pravi zastrašujući Scarpia tokom cele predstave, ali na mene poseban utisak ostavljaju dve scene u Toski, (ako ih izvode pravi pevači) TE DEUM..... sinoć tako silan, moćan, sa rastućim nabojem do samog kraja  i duet u drugom činu, gde  Skarpia lud od ljubavi, goropadnosti  i nemoći u isto vreme, cinično, smišljeno i podlo mrcvari Toscu do granica neizdržljivog. E baš tako sam se osećala..... nemoćna da udahnem vazduh od jačine naboja i pravog doživljaja napisanog i u libretu i u muzickom delu. Umreh, za malo.
Hector Lopez Mendoza. Mario Cavaradossi. Tenor prelepog glasa kojim lako i toplo plovi kroz muziku. Miluje slušaoce. Kada on peva, opušteno ga slušate, nemate onaj „beogradski grč“ koji izazivaju „naši čuveni“ tenori.... Glumački sugestivan i siguran..... Visine prave, tenorske, lako dosegnute.  Ali....  ali...... nije nam dao maximum. Nije.  Nije nam dao ni pola od onoga što može. Čulo se. Posustajao je, kako se bližio kraj opere,  te je poznatu ariju „E Lucevan le stelle“ pevao bojažljivo i neubedljivo. Možda je bio indisponiran, umoran, ili nešto slično tome, ali,.... nema opravdanja, svakako.  I žao mi je, jer smo mogli  da uživamo do ludila u tom božanskom glasu, predivnim visinama.... svemu. Šteta. Da se razumemo..... ove „zamerke“ su sitne i male, nedostižan je Hector našim pevačima i publici.... Daleko je ON od svih njih. Tenor za svaku pohvalu, čak i ovako „bocnut“ od mene. Eh, da imamo sreće.....
Goran Krneta. Crkvenjak. Pravi. Iako sam u nedoumici da li je bio promukao, što se sve vreme čulo, ili je tako zamislio svoju ulogu..... bio je više nego sjajan, glumački izuzetno ubedljiv, pevački prefinjen (bez obzira na ovu moju opasku).... Odličan. Uživala sam.
Strahinja Đokić. Angelotti. Veliki glas. Dobra gluma. Mlad. Mora tek da dorađuje tehniku pevanja. Ali je svakako potencijal koji ne sme da se zanemari nikako. Ah, da, bio je sinoć  i tamničar. Može. Prija. (Slušala sam ga i na takmičenju Lazar Stojanović).... Sjajan bas.... I neophodnost dobre škole. Tada ćemo uživati do kraja u tom raskošnom glasu. Samo napred, Strahinja. Imaš veliku podršku i „vetar u leđa“ od nas.
Igor Ksionžik, Vladimmir Zorjan, Maja Andrić. Manje uloge, ali zaslužilli su da se nađu uz ova velika imena. Pevački odlični, glumački ubedljivi, naročito Spoleta (Igor). Likom, glummom, glasom.... Bravo svima.
Ginaluca Marciano. Dirigent. Zalužan za celinu koju smo dobili. Zaslužan za utisak koji smo dobili  kao da smo slušali solidan  evropski orkestar, sa velikim dijapazonom dinamike, veoma precizan, gustog i „teškog“ zvuka (TE DEUM) ili veoma prozračnog,  u Cantati u drugom činu ( inače, taj deo nije Pučinijev, naipisao ga je Giovani Paisiello). Čuveni uvod u trećem činu za tenorsku ariju, gde imamo kvartet gudača, O, DIO MIO, Konacno ! Jedno veoma istančanoi prefinjeno  muziciranje, osmišljeno i vođeno do uplivavanja u klarinetski nastup, a  potom i u samu ariju. Ah, Bravo. Bravo. Jedina moja mala zamerka je  povremeno prespor tempo, iako nije bilo dosadno, možda samo malo tromo....i.... Arija Vissi d’arte , duboko doneta od Dragane Radaković,  zahvaljujući frenetičnim aplauzima, neuobičajeno i retko , izvedena je na BIS. Pevači znaju koliko je dodatno teško ako je tempo spor. Dragani...naklon. Čak je arija na BIS bila bolja, za nijansu....iako je to sumanuto nezahvalno za jednog pevača i ovako kompleksnu ariju. Bravo još jednom.Hor, ozbiljno pripremljen, kao i deo dečjeg hora.
DAKLE  Kompletna Tosca za svaku pohvalu. Za uživanje. Za utisak koji će trajati dugo. Za neverovatnu energiju. Glumu. Pevanje. SVE !
A onda.....ipak, razmišljanje...na temu....sitnica.... Primer, a taj detalj UVEK primetim i UVEK  se pitam: Zašto se u beogradskoj operi, pevači i pevačice u bilo kojoj ulozi  u italijanskim operama  krste kao pravoslavne „gedže“, tipa, „krstim se i prdim“, znaju li razliku tj, poštuju li poreklo opere? Ili  do tog NIVOA obraćanja pažnje, zapravo znanja o istorijatu, epohi i veri, a najzad i ulozi, ni pevaci, a ni reditelji nemaju pojma......  Sinoć je sve bilo TAMAN. Profesionalno. Kvalitetno. Emotivno.
Imam i zamerku. Kostimi. Osrednji, ka lošim. I.... ne može Scarpia da ima isti kostim i na svečanosti, uz Te Deum i , kasnije, na večeri u svom domu..... međutim, sve je to zanemarljivo u odnosu na celokupan utisak.
A onda.... ipak, razmišljanje.... na temu.... kako ovde, veoma blizu, a tako daleko,  nosioci manjih uloga mogu da budu ODLIČNI. U beogradskoj operi, uglavnom su,  ili oni koji tek treba da skinu pelene i nauče da koriste nošu, ili su oni koji moraju da odbace nošu i ponovo dođu do pelena?
A onda.....  ipak, razmišljanje.... na temu... koja je uloga reditelja? Ovde smo videli šta to znači.... Jer, iako je teško osmisliti radnju, ako imate samo dvoje glavnih protagonista i skromnu scenografiju..... Onda se reditelj fokusira, valjda, na LIKOVE i njihove uloge. II čin, Scarpia i Tosca u većem delu sami..... a dinamike  do ludila..... Od kretanja Tosce koja je luda od svega, do cinično mirnog Scarpije...... Pokreti, pogledi, svaki korak...... BRAVO!!!!!  I uvek poređenje sa beogradskom operom, gde se u tom istom II činu ništa ne dešava.....Tosca kao ukopana, malo levo, malo desno, Scarpia  uglavnom lenj.... jedva mrda.  A o pevanju.... kako u kojoj predstavi, ali NIKADA SVI DOBRI. Uvek nešto nedostaje. Ili perje ili kljun.
I na kraju...... ja sam i dalje u Srpskom Narodnom Pozorištu.... i dalje slušam i gledam Toscu? I uživam....  I čekam subotu.....




O istoj temi, ali iz drugog ugla:




.


Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.