Čuda
se dešavaju, zar ne?
12. 04. 2017.
12. 04. 2017.
……”Šta
god da napiše gospodja Laura a i muž
joj, vi ste večeras objasnili neke stvari…..” reče neko i pre mog pisanja, te
mi olakša stvar za nekih pola kg. Slažem
se.
Večeras
i jesu objašnjene, ali ne neke, nego mnoge stvari. Na primer…. Nestrpljivo sam
iščekivala ovo veče. A imala sam i tremu. Od želje da čujem dobru predstavu. Pevači odlični, orkestar odličan, hor odličan…
a sve zajedno - nije bilo “zajedno.” Sve je bilo posebno,
iscepkano, razdvojeno, raskomadano na deliće. Kao kolaž papir iseckan i spreman za uklapanje i pravljenje celine. Ali, mi
nismo dobilli celinu. Ako tome dodamo šokantan podatak da je na
svakoj pauzi publika u, na žalost, solidnom broju, odlazila, šta reći?!!! Blago
njima. Spasli su se. Mi verni, dočekasmo
(jedva) kraj predstave, sa upola manje
ljudi nego na početku. Slučajnost? Zavera? Bojkot? Saplitanje? Ma ne…. Ne! Predstava je bila očajna. Bez,
ponavljam, neophodne celine, bez
ENERGIJE, bez volje. Bez ičega. Prazna. Mrtva. Dosadna.
Šta
se dogodilo, ne znam. Ali mi je žao, jer je sve obećavalo da će ovo biti
najbolja Moć Sudbine. Umesto toga, ja sam
izašla sa predstave izmrcvarena i namučena.
Ana
Rupčić, Dejan Maksimović, Dragutin Matić, Ljubica Vraneš, Nebojša Babić, Nevena
Matic. Dragoljub Bajić, Strahinja Đokić….. svako ponaosob je dao maximum. Arije
odlične, dueti odlični. Ali…..
Čuda
se dešavaju, večeras posebno. To je samo dokaz da predstavu ne čine samo dobri pevači, orkestar, hor, balet…. PUBLIKA
je onaj “ jači“ deo koji stvara celokupan utisak. Koliko harizme dopre sa bine,
duplo se tamo vrati. A ako toga nema….. onda nam se dogodi da večeras čujemo primetno mlak i skoro istovetni aplauz za svakog pevača… što se skoro nikada
ne dešava. Ali, za sve postoji prvi put. Nadamo se i poslednji.
Idemo
dalje.
Srećni
praznici!
.
O istoj temi, ali od druog autora:
.
O istoj temi, ali od druog autora:
.
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.